- Piše: Ljubodrag Stojadinović

Bio sam uvjeren da je osjećanje sreće lična stvar. Srećan si jer si živ, imaš gdje da spavaš, slobodan si da odeš gdje želiš i da se vratiš. Zdrav si, umiješ da čitaš i pišeš, kuče te vodi u šetnju, voliš svoju djecu, raduješ se unucima, živiš samo da bi umro častan i pošten. Gledaš Premijer ligu, igraš loto, uvijek iste brojeve, možda se izvučeš iz tuđeg osjećanja tvoje sreće uz pomoć bubnja.
Sreća se ne može definisati ni kao osjećanje niti kao stanje, bojim se samo da se ne pojavi mudrac koji će reći da je sreća „narativ u diskursu klijentelističke relacije sa samim sobom“. Riječ je, naime, o fluidnom, emotivno konfuznom, nejasnom pojmu, koji je neka verzija staklenog zamka, u kome smo prividno zaštićeni od zla i tmurnih misli, osjećanja straha i krivice. Ali, to je zabluda. Krevet, na primjer, u kome se odmaramo, vodimo ljubav i provedemo više od polovine svojih kratkih života, najnesigurnije je mjesto na svijetu: 96 odsto ljudi u istoriji čovječanstva umrlo je u krevetu, makar da je statistika vođena od časa kad je visoki ležaj pronađen. Ostali su stradali u ratovima, prirodnim katastrofama i svakodnevnim, opisivim i neopisivim udesima.
Za sreću je potreban samo jedan jedini uslov: to je odsustvo nesreće. Ali, i to je, naravno, još jedna krupna zabluda. Nesreća ne mora da bude vidljiva niti spektakularna. U stanju je da sebe legitimiše kao spas od svega osim od sebe. Nešto manje od četvrtine građana Srbije srećno je jer su na nivo božanstva uzdigli sopstvenu nesreću.
Svako od nas bi o svojoj sreći i onome što je kvari mogao da pripovijeda danima, a da je ne objasni, jer je čitav ljudski život traganje za nečim što uglavnom ne postoji. Pisac, ugursuz, cinik i nihilista Embrouz G. Birs, nikada nije vjerovao ni u sreću ni u nesreću, niti u bilo šta što ih obrazlaže, svodeći ljudski život na biološko otaljavanje fizičkih i duševnih muka bića uvjerenih da su upoznati sa svojom misijom na ovom svijetu.
Nije lako složiti se sa Birsom, još je teže negirati njegovu brutalnu ironiju i umjetničku transpoziciju smisla ljudskog postojanja. Za razliku od ovog i mnogih drugih pisaca, i ljudi koji se bave svojim mučnim opstankom i nesrećama, Ujedinjene nacije su pokušale da odrede i obrazlože indekse sreće, te da ih matematički, filozofski, faktografski i statistički nacionalno raspodijele. Po mom skromnom sudu, to je jalov, besmislen i uzaludan posao, mjerenje i upoređivanje nečega što se svakoj vrsti tabeliranja migolji i opire na sve moguće načine. Razlog je jednostavan: nešto što se zove kolektivna sreća naprosto ne može postojati, udruživanje pojedinačnih emotivnih ili drugih okolnosti koje izazivaju blagu ekstazu nije moguće. Iz prostog razloga, jer bi takav zbir dao samo nejasnu karakteristiku „osjećanja“ gomile, a ne socijalne zajednice. Metodološki jeste (donekle) moguće mjerenje stavova. (Ivan Supek) Ali, nacionalna sreća nije stav, takvog kolektivizma jednostavno nema.
No, da vidimo kako mi iz zemlje Srbije stojimo na toj novoj lestvici sreće, na osnovu njenog indeksa rasta. Ispada da smo prvi u regionu, ako izuzmemo Bugare, koji su za nijansu ispred nas. Pred nama su parametri sreće koje je odredila svjetska organizacija. Evo te trivijalne liste, izošljarene umom nekoga koji je u ozbiljnom sporu sa vrednosnim socijalnim prioritetima, te je pobrojao: dohodak, slobodu, povjerenje, očekivanu životna dob, socijalnu podršku i velikodušnost.
Kako dohodak utiče na sreću? Srbija, inače sirotinjski as u regionu, pokazuje znake radosti zbog para koje kolektivni srećnik zgrće. Evo tebi dohotka, brate Srbine, sad si konačno zadovoljan. Oni bez dohotka ne ulaze u raspravu o sreći, osim da su potpuno slobodni i nezavisni od glupog indeksiranja.
Sloboda. Opasna riječ, lako se ovdje izgovara i gubi, a teško ostvaruje. Da li nam iz Njujorka poručuju kako smo pobjesnjeli od ljudskih i drugih sloboda i upravo slavimo moć vlasti da bez kontrole biraju sami sebe? Povjerenje. To je već cinizam na nivou brutalnog Birsa i njegove humanističke skepse. Imam povjerenje u sve oko sebe, ortodoksni sam vjernik i potpisnik na Stubu srama, ne sumnjam ni u šta, sumnjam samo u onoga koji bi morao da bude svima sumnjiv. Odsustvo sumnje, to je sreća.
Očekivana životna dob. Očekujemo, dogodiće se, ali vjerovatnije da neće. Lakše je brzo umrijeti u Srbiji nego dočekati red za ozbiljno liječenje. Ali, kako očekivana dob izaziva srećno ushićenje? Ura, doguraću do osamdeset i neke, neopisivo su srećni opljačkani starci i babe u Srbiji koji očekuju dob. Ništa ne moraju da dosegnu, sreća je lijepa dok se čeka, samo srećni tamo odlaze nasmijani.
Socijalna podrška. Da li se UN sprdaju sa nama, ili već živi Vulinova ideja da rad čini slobodnim i da korisnici pomoći moraju na kuluk?! Ili su svi koji čekaju da se država smiluje i omogući pošteniju socijalnu politiku srećni samo zbog toga što nije još gore. Mada je velikodušnost kao parametar neprilično izrugivanje srećnim Srbima. Pojam je metodološki neodbranjiv. Nejasno je o čijem se to željenom ili ostvarenom altruizmu radi: države prema pojedincu, koji to dijeli sa sapatnicima, pa se ta akumulacija nebrojenih dobročinstava doživljava kao kolektivna sreća.
Ili su ljudi (narod, građani, publika, grupe, gomila, rulja) velikodušni prema svemu što ih okružuje, pa i prema državi koja ih indeksno čini radosnijima. I sve se to realizuje kao opšta, precizno izmjerena nacionalna sreća, za visoko 79. mjesto u svijetu na rang-listi onoga što ne postoji.
Već godinama na jednom zidu u Mirijevu ispisan je grafit:,,Hvala pivu za srećno djetinjstvo‘‘! Biti pijan od sreće, od ljubavi. Ili od piva. Ili naprosto biti pijan. U parametrima UN, iz razloga koji još nisu poznati, nema rakije, piva, opijata, blaženog uticaja harizmatičnih vođa.
Nema laži, obmana i zabluda kao izvora sreće. A oni jesu upravo to u ovakvoj Srbiji. Niti ima ljubavi kao njenog pokretača, mada je to osjećanje sasvim lična stvar, sebična, djeljiva sa bliskima, nedjeljiva sa svijetom.
Sreća je te imamo predsjednika koji lijepo kaže: pristajemo na kompromise, ali ne i na poniženja.
Srbija, kao pojam bez granica neće biti na koljenima, neće klečati, niko se sa Srbijom ne može igrati. Ali sve to, čak i da je tako, ne čuva njene građane od poniženja, jer ono dolazi iznutra.
Poniženi, a srećni, ubrzano koračamo stepenikom još većeg uznesenja, ne znajući zapravo šta je to, kao što nije briga ni one koji sreću mjere preko one stvari.
Negdje devedesetih, muzička grupa „Familija” spjevala je hit o izvjesnom Muratu, čovjeku čija je osobena vrsta sreće bila pogodna za rimovanje:,,Brate Murate, brate Murate, ovde neko mora biti sreće kurate‘‘.
Mogla bi to da bude zajednička, uzvišena himna Zapadnog Balkana. Pa nek se svako drži svoje sreće.
Peščanik.net